Početkom avgusta sam bio na moru. Onda je stigla poruka da su Kinezi zatvorili Tibet, i da se sve ekspedicije premeštaju mahom na Manaslu, da je odlična prilika za penjanje. U glavi sam već pravio plan. Oko 10. Avgusta smo se vratili kući. Tada sam saopštio ženi da bih išao na Manaslu. Naravno komentari, negodovanje, ali opet porodična saglasnost da idem. Brzo sam se organizovao i krenuo na put 28. Avgusta. Sastanak na aerodromu; puno novih ljudi, ali to nije bitno jer su to ljudi slični meni, vole planine prirodu izazove, i odmah čovek nađe puno zajedničkog.

Ovoga puta smo išli prvo  za Daku Bangladeš. Kada smo tamo stigli kao da sam ušao u vešeraj, vrućina sa velikom vlagom 100%. Nije mi prijalo. Previše naroda, gužva, laktanje kroz masu ljudi. Jedva sam čekao da idemo dalje. Katmandu; sve već poznato, Hotel Tamel.  Upisivanje kod Mis Holly.

Ekipa: Raša fotograf, Veki iz Bosne živi u Holandiji, Muri živi u Tuzli. Drago mi je bilo što sam upoznao Gafu Mohamed Gafić, član jugoslovenske ekspedicije Mt Evereset 1979 god iz Sarajeva; Milan Radović i Dragan Bulatović iz Crne gore, Jaćimović organizator, Dejan Apostolović BG, Nina Ađanin Repiblika Srpska, Marko iz Bergamo Italija, Simona Pogač Slovenija, Zdena iz Mostara, Lozana Srbija,

Odvajanje stvari za poseban transport prema BC, merenje; Himalayan Guidnes  šerpasi, Iswati Paudel šef agencije.

Dokupljivanje sitnica u prodavnicama Katmandua po spisku napravljenom kod kuće. Svaka sitnica je važna. Ne sme biti previše stvari, a ništa ne sme faliti, treba sve predvideti i sve okolnosti unapred promisliti. Tu pomaže iskustvo prethodnih ekspedicija.

Sutradan problem. Lozana je dobio jake bolove, napad bubrega. Išli smo u bolnicu na kraju Thamel ulice pa levo. Urolog ga je snimio i majstorski mu našao kamen na kraju kanala, blizu bešike. Preporučio je da dođe u privatnu bolnicu da mu citoskopijom izvade. Išli smo u tu bolnicu na kraju grada. Sutradan mu je zaista razbio kamen. Anesteziolog је njegova žena ukrajunka.

Državna bolnica nema lekove, nego doktor prepiše a familija trči u apoteku u dvorištu, kupuje donosi infuzije, inekcije, tablet; video sam i puno naručje. Žure, guraju se na tezgi. Pored svakog bolesnika je član porodice; spavaju u bolnici na stolicama, klupama, menjaju se; ulaze izlaze, trče po terasama. Jedna sestra na spratu za oko 40-ak bolesnika, samo daje terapiju. Familija neguje bolesnika: oblači, presvlači, hrani, okreće, vodi do toalete, stavlja gusku lopatu… Puno naroda; koliko bolesnika još više pomoćika. Ni u privatnoj bolnici nije bolje. Sa Lozanom je dve noći u bolnici bio jedan naš momak dobrovoljac da mu pripomaže, donosi hranu lekove. Posle je pričao dogodovštine o poznanstvu sa devojkom koja je negovala babu; upoznali se, družili celu noć. I tako se ljudi leče; bolnica može i tako da funkcioniše; razni modeli lečenja bolesnika. Platio je 200$. Brzo i efikasno, za par dana bio izlečen; ni bure čajeva, ni gomila kojekakvih lekova za izbacivanje peska. Medicina im je ok, zapadna; dobro edukovani doktori, vešti manuelci, ali sistem zdravstva je humor.

Posle tri dana minibusom putujemo 6 sati do Pohare. Lozana je ostao u hotelu da se nedelju dana oporavlja i da naknadno dođe.  Uzan put brojne krivine, uzbrdice nizbrdice, prilično naporno.

U Pohari hotel novootvoren na obali jezera. Vlasnik neki Iswariev rođak, familija Paudel, nam je u dobrodošlici rekao: Vi ste u vašoj kući. Uveče večera sa folklornim programom, razne nošnje, igre naroda Nepala. Sutradan vožnja čamcem po jezeru do ostrva sa hindu hramom. Niko se ne kupa u jezeru jer ima puno pijavica.

Opušta topla subtropska klima. Neobične situacije, krave mirno leže po ulicama, niko ih ne dira, ne tera; svetе životinjе; kola ih obilaze, ni one se ne plaše, mirno leže, preživaju na sred ulice; nikome ne smetaju; sve je to normalno. Ekspedicija je uživanje u egzotičnim gradovima sa sebi sličnim kompanjonima.

Sutradan smo vojnim helihopterom prevezeni u selo Samagoun 3530m u podnožju Manaslua.

Veoma siromašno selo, siromašni ljudi. Čuo sam da su to izbeglice sa Tibeta, jer je granica odmah tu blizu. Mnogi idu bosi u plastičnim papučama; bosonoga deca obučena u crne kapute. Kažu: Ako su ti hladne noge, obuci kaput. Mala deca na debelim pantalonama imaju razrez na zadnjici za nuždu. Praktično na ovoj zimi, samo čučnu; nema svlačenje, oblačenje. Lodž je veoma loš, prljav, bez nameštaja. Spavanje na podu na svom podmetaču. Pod glavu sam stavio kao ‘jastuk’ parče grede 10x10sm a preko nje uvijen duks i kapuljaču vreće za spavanje. Gafa i Muri su spavali u šatoru u dvorištu.

Iznad sela je manastir. Ima interesantna priča, da kada je japanska ekspedicija došla 1953 da penje do tada nepopet vrh, meštani su se bunili, jedva im dozvolili, jer je vrh sveto mesto, na sanskritu znači: Planina Duha. I dok je ekspedicija trajala, pokušaji za osvajanje vrha, desila se ogromna lavina koja je došla do sela, oštetila manastir. Anatema. Oterali su ih. Japanci su se izvinjavali, obnovili manastir, nadoknadili štetu. Meštani naredne tri godine nisu dozvoljavali da se  priđe planini, a onda su Japanci u ponovnoj ekspediciji uspeli maja 1956. Manaslu se od tada naziva Japanski vrh. Sledeći uspon na vrh bio je 1971. god.

Manastir je u predivnom originalnom stanju, na obroncima iznad sela. Pojavio se monah koji je shvatio moju želju da uđem, upijem duhovnost mesta. Unutra Mir kakav se samo može naći u budističkom manastiru u dubini Himalaja. U zidovima brojna udubljenja sa molitvenim svitcima. Manastir okrečen oker bojom. U oltaru Padmasambava, osnivač Tibetanskog budizma, 5. vek.

U selu tibetančići na sve strane. Učionica ima tri zida, nadstrešnica bez zida do seoskog puta. Prolaznici normalno vide decu na času, a i deca posmatraju prolaznike.

Seoski momci bacaju kocke, lupaju skupljenim šakama po njima uzvikujuću Ap! Ap! Lokalna igra koju ne poznajemo niti razumemo kako se igra.

U dvorištu lodža razvrstavanje stvari za nošenje u BC. Brojni porteri, žene i muškarci, biraju šta će ko nositi. Sve se meri i prema težini plaća. Brojni kibiceri; celo selo je tu. Nešto se dešava. Selo je krajnja zabit na svetu, iza Manaslua; na drugoj strani; odatle počinje Tibet. Kraj Sveta.

Živopisni likovi ljudi, duboko izborani oštom planinskom klimom, surovim zimama i snažnim vetrovima. Svi su odrpani, iscepani, zamazane prljave odeće koja se nosi mnogo godina sa kolena na koleno. U lodžu sam tražio vruću vodu za kupanje. Dok mi je spremao vodu, jednom liku iz kuhinje sam rekao da se kod kuće tuširam svakoga dana; iznenađeno me je upitao: A što ? Na brzinu sam sklepao nekanav odgovor: da kod nas žene ne vole vonj muškarca; Opet me je začuđeno pogledao, gestom i rečju pokazao: Svašta. Više samnom nije razgovarao. Spremio mi je vodu pa sam se u nekom boksu 1,5 x 1,5m oprao.

Trek  za 4900 BC

Krenuli smo prema Baznom Kampu 4900m. Put prolazi pored Birendra jezera 4500m. Ime mu je dato po voljenom Nepalskom kralju Birendri, ubijenom u masakru u kraljevskoj palati 1. Juna 2001.

Jezero je na kraju glečera. Odatle put kreće stalno uzbrdo do BC. Dok sam ritmično lagano išao sve višlje korak po korak, usaglašavajući korake i disanje, odjedom se sa desne strane iz nekog žbunja, šipražja pojavio Russel Brice sa šerpasom. Promašili su put i kroz granje se probijali da izađu na stazu. Bio je ljut na sebe i šerpasa. Stao sam da ih propustim. Gunđao je i produžio žustro naviše, a ja srećan, polako nogu pred nogu, gord. Tako slavan planinar a omašio put; ja početnik znam bolje.

Bilo je manjih odmora na ivici strmog glečera; puno naroda, portera gore dole. Čisto zelena trava bez trunke prašine. Preskakanje potočića koji izlaze na livade iz šuma sa desne strane. Odmaranje sa predivnim pogledima na vrhove prema Tibetu.

U BC  već namešteni šatori. U dining tentu poslužuju čaj; podižem noge na drugu stolicu. Novi dom. Marko zamnom, slikamo se sa lajkovima palčeva. Dobijam svoj šator; stigla su dva bureta, sva moja oprema je tu. Ništa nisam izgubio na tolikom putu. I to je radost.

Iz šatora imam predivan pogled na vrh Manaslua. Slikam i slikam se, na sve strane sa svih strana, sa zastavicama Srbije, Kragujevca, Nepala, Žeželja. Iznad smo oblaka; kako se oni pomeraju menja se osvetljenje i slike su iz minuta u minut različite i čini mi se uvek lepše od prethodne. Svaki vrh slikam puno puta. 

Svi užurbano radimo, raspakujemo, pripremamo za udoban boravak, odmor i spavanje.

Naše mesto je u vrhu BC sa pogledom na ceo BC.

Trek do C1 5800m

Posle 3 dana adaptacije na visinu, krećemo u šetnju do C1 5800m. Put kroz glečer 3,7km ivicom brojnih pukotina, kamenim usponima, rizičan i po malo težak. Stigli smo do C1, odmorili pola sata i krenuli nadole. Na jakom suncu na mnogim mestima led se otopio, klinovi povadili. Fiksno uže je bilo nesigurno sa rizikom da upadnemo u neku pukotinu. Na jednom mesu Gafa i Muri su popravljali, premestili osiguranje; bez njihove pomoći ne bi smo bili bezbedno. Njihova tehnička obučenost i iskustno su me ponizili.

Posle tri dana odmora krenuli smo ponovo u C1 sa stvarima za boravak i spavanje. Sada malo slobodnije nego prvi put, ali opet oprezno. Šatori su bili postavljeni u našu grupicu, dobro u snegu ukopani da ih na prevoju vetar ne oduva. Oduševljen sam sobom i svojim napredovanjem. Tokom noći palo je 10-ak sm snega. Kamp je bio još lepši nego juče.

Onda smo kao aklimatizaciju, prošetali 2-3 sata dalje prema C2, do seraka višljeg dela lednika Manaslua, touch 6000m i nazad. Nešto stvari, hrane, primuse… smo ostavili u šatoru u velike plastične džakove, kao depozit za drugi put i krenuli nazad u BC.

Bazni kamp je takođe bio zavejan sa 10-ak sm snega, mnogo lepši nego kamenjar pre toga.

Šatora je  duplo više nego pre dva dana kada smo otišli u C1.

A onda se sprema puđa.

Taj dan se ne ide u planinu; spremamo se od ujutru; biće slikanja; posle te slike idu u razne zemlje, mnogi gledaju, analiziraju; brijanje, lepše odelo. Lama moli planinu budističkim molitvama; Pasang Dawa ritmično udara u doboš, prati molitvu, odzvanja u grudima. Deluje i zvuči mistično u podnožju ogromne bele planine Duše. Malo nije sa ovog sveta; da se čovek uštine i vrati u realnost. Cepini, dereze na puđi; obećavamo da je ničim nećemo povrediti. Podvijenim nogama u Buda položaju pažljivo slušamo, smireno posmatramo, dušom upijamo. Sa puđe nas obasjava plamen i obavija dim smreke sa blagim mirisom tamjana. Bronzana činela odzvanja, melodiju molitve naglašava. Ovi zvuci, ovaj plamen, ovaj miris, ova slika, ovaj smisao, u ovom ambijentu, deluju duboko nadrealno.

Svi složno uzvikujemo tri puta: Ooooo ! i bacamo na puđu pirinač, kasnije ječmeno brašno koje vetar raspršuje na sve strane i po nama po odelu. Brašnjavim rukama mažemo sebe i najbliže, smejemo se, radujemo blagoslovu i pristanku planine da nas pusti da bezbedno dođemo na vrh. Sve u prirodi ima dušu, drveće, biljke, sva osećajna bića, mi, i planina ima dušu, sve na različitim nivoima.

Onda ide svečani ručak, neko pivo, muzika sa spikerfona, malo igranja, radost veselje na 4900m

Oblaci su se razišli, sunce nas je obasjalo.

Ujutru sledećeg dana pao je sneg; i gotovo svakoga dana tako. Onda lopata, odgrtanje šatora, da mi ne kvasi platno i stvari unutra. Rekreacija, osmeh na licu, veseli razgovori. Slikanje na snegu, izlasci sunca, zalasci sunca, uz zvuke stalnih lavina. Svaki čas nešto dudnji, kao vozovi kroz planinu, sa svih strana i danju i noću, sa ove sa one strane, i zebnja da neka ne bude moja.

Narednog dana podnevno kupanje po najjačem suncu, sauniranje u zatvorenom šatoru.

Onda druga rotacija, spavanje u C1 i plan da se ide u C2.

Sve super. Kada smo došli u C1 i jedna naša devojka otvorila svoj šator zatekla dva Kazahtanca. Objašnjavala im da je to njen šator i da ne mogu tu biti… Odgovor je bio da su oni ovde zbog planine i da ih žene ne interesuju. Napustili su šator i naravno otišli u neki drugi. Ispostavilo se da su pojeli neku hranu iz depozita. Srećom nisu se ‘osvežavali’ kiseonikom iz boce i nisu je potrošili. Jer i to rade.

Te noći na spavanju u C1 pao je sneg do povrh šatora. Otrpavali smo šatore; spavali još jednu noć. Trećega dan smo otišli u C2  6400m, napravili šatore, prespavali i vratili se u BC. Da li je to dovoljna aklimatizacija za vrh 8163m. Nisam siguran, ali šta je tu je.

Kada smo se vratili u BC i on je bio u dubokom snegu. Ali tu smo bezbedni, ima kuhinja, puno hrane, ljudi, može helihopter doći. Opet čekanje bar 7 dana da sneg slegne, da lavine prođu. Neki su već bili izneli opremu u C3, pa im je sve zatrpalo i više nisu mogli da je pronađu, šatore, desetine boca kiseonika. I to je rizik.

Prave se planovi za vrh, napetost, nervoza, brojne vremenske prognoze, ubeđivanja koja je taktika bolja; svako ima svoju verziju kako njemu najviše odgovara.

Podelili smo se u dve grupe. Druga grupa Milan Radović, Simona Pogač, Dragan Bulatović i Ja. Šerpasi su otišli sa prvom grupom. Krenuli smo sami nas četvoro jedan dan posle njih. Sve ok. Treći put u C1. Sve normalno. Odlazak direktno u C3. Na pola puta stiže me Huanito, španski penjač koji je već popeo svih 14 vrhova preko 8000m, a sada pokušava da ih popne po drugi put. Poželeo mi je uspeh, malo galamio. U njegovom disanju primetio sam znake emfizema pluća. Logično, tolike godine na oštrom planinskom vazduhu moraju malo oštetiti pluća. Što znači, moram se čuvati; uvek nosim maramu preko usta.

Kada smo došli u C3 nastao je problem, nemamo šatore, jer ih je prva grupa odnela u C4. Činilo mi se da smo pukli i da se moramo vratiti. Ima drugih praznih šatora, ali ne smemo tek tako ući u tuđi šator bez pitanja. Odluka: da zamolimo Russela Brice za dozvolu da spavamo u njihova dva šatora. Dozvolio nam je. Ipak je veliki čovek, zna da ti pomogne u planini; bez toga ne bi smo imali šanse. Koliko god ga kritikuju zbog gvozdene discipline prema šerpasima i klijentima, u planini je velika podrška svima nama. Hvala mu veliko. Odmorili smo lepo na 6800m.

U jednom malo većem šatoru naspram nas naguralo se 7-8 šerpasa. Primetio sam da nemaju vreće za spavanje. Shvatio sam da spavaju u klupko. Čuo se smeh. Z*z*ju se. Pomislio sam da provirim kroz prozorče, da vidim šta rade; odustao sam; to nije lepo.

Ujutru smo krenuli dalje. Pasang Dawa da nam je pomogao sa kiseonikom. Stavio sam ga malo iznad C3, pre jedne baš velike strmine, recimo 75*. Čim počne kiseonik postaje bezbedno, saturacija hemoglobina u krvi je normalna; trpe se samo spoljni uticaji: nizak vazdušni pritisak, hladnoća, fizički napor, pojačani gubitak tečnosti, slaba hrana… pa ko izdrži.

Išao sam dobro, više na mišiće zabadajući dereze u led. Stotinak metara direkt smera. Onda traverzna na desno po ledu sa rizikom proklizavanja i skoro vertikalnog padanja. Fiksno uže je bilo prilično dugačko i labavo, pa je bilo samo kao psihološka podrška. Pažljivo sitan korak po korak minutima i minutima sam prelazio ovo veoma kritično mesto. Kada sam stao na tvrd sneg koji lako prima krampone, bio sam spašen.

Dalje naviše i ulevo dolazimo do C4  7400m. Tu sustižemo naš `prvi tim`. Nisu mi delovali baš sjajno, nekako puno iscrpljeni i po malo dekuražirani. Odmaramo popodne, uveče do oko 22 sata kada počinje priprema za pokret na vrh.

Ustajem, spremam se. Onda problem: zip na čizmama se zaledio. Bio je naravno van vreće; da li ga je sneg ispod šatora navejavao, ili je od puno ljudi kondenzovao. Pokušavao sam i pokušavao da zašniram ali nisam mogao. Vukao sam jako; postojao je zizik da zip pukne sasvim. Ne mogu bez čizama! Kako sada! Propao sam ! Ne mogu ni na gore ni na dole. Uplašio sam se da ću ovde ostati. Onda je došao Pasang Dawa, pogledao o čemu se radi, otvorio svoj termos čaja i sipao na rajsfešlus.  Genije. Naravno zip se odmah odledio i proradio. Jednostavno; za onog ko zna. Pomogao mi je da obujem čizme. Ozario sam se; spašen sam; mogu i na vrh; skinuću čizme tek kad stignem u BC.

Krenuo sam na vrh.

Išlo je ok: u početku ne toliko strmo, a onda sve više, sve više prema vrhu. Zajedno sa Dekijem. Iza nas su išli neki englezi. Susreo sam njih desetak koji su se već vraćali sa vrha. Usput nam kažu koliko još imamo do vrha i šta nas još čeka na tom putu. Sa većim fizičkim naporom bez bilo kakvih tehničkih, zdravstvenih problema došao sam do ‘vrha’. U snegu je kao oznaka popreko stajala vrpca buduističkih zastava i pored nje stariji šerpas koji nam je govorio da ne idemo dalje, jer je dalje serak, da nije bezbedno, da je ovo ‘vrh’. Fiksno uže nije dalje postojalo. Onda sam video ona dva Kazahtanca kako solo bez ikakovog osiguranja, naveza penju ulevo 30-ak metara ivice snežnog seraka, i oko 10m višlje. Stajao sam i gledao da li će biti pogibija. Došli su do tok šiljka snega, i krenuli nazad. Srećom, sve je prošlo dobro. Vratili su se do nas. Da li treba tako? Valjda je  važan život, a ne vrh. Planine stoje i stajaće hiljadama godina. Ovaj ‘vrh’ od snega, dogodine će pod uticajem snažnih vetrova izgledati drugačije. Nekada je rizično stati baš na najvišlju tačku. Slušao sam da se važi vrh desetak metara pre. Kada je prvi put popeta Kanchenjunga, lokalni maharadž je dao dozvolu pod uslovom da ne zgaze na sam vrh, nego samo do 10m pre, jer na vrhu živi jedan od hindu bogova. Tako su uradili, i vrh je priznat.

Vrteli smo se, slikali ispod poprečenih budističkih zastavica. Pristizali su naši, Muri, Nina, Raša, zatim Englezi. Krenuo sam nadole. Sve je ok, sve dobro ide. Susretao sam brojne ekipe.

Opet sam veoma oprezno prošao ledenu traverznu od oko pedesetak metara. Išao ka C3.

Safe karabinerom sam stalno prikačen za fiksno uže. Ako padnem mogu odleteti do sledećeg klina, a ne u podnožje. To uže je nekada sa leve, nekada sa desne strane puta. Da se ne bih otkačinjao, podignem ga visoko preko glave i prebacim na drugu stranu. U jednom takvom manevru uže je zakačilo ventil boce sa kiseonikom, izvuko je iz ranca; pala je pored mene, gumena cevčica se otkačila, boca je počela da klizi niz padinu. Nisam je mogao zaustaviti. Bespomoćno sam gledao kako sve brže i brže odlazi niz glečer prema selu Samagoan. Gotovo je; izgubio sam bocu; verovatno ću je morati platiti 200$. Šta je tu je. Šta da se radi.

Svi smo se raštrkali u tom povratku; Nastavio sam dalje sam niz planinu. Lep dan; Predivan osećaj; sam šetam kroz Himalaje polako nadole; ogromni vidici, bezbedno, staza dobro vidljiva, užetom osigurana. Po nekada neko prođe. Na kraju strmine počinju pukotine, seraci, sante leda koje vise nad glavom. I dalje sam sam. Preskačem pukotine, sačekam da neko bude blizu da vidi ako se slučajno strmeknem. Osećam žeđ, sve više i više. Na vrhu sam potrošio poslednji gutljaj vode. Na zaravni prema C1 gotovo jedva idem koliko sam dehidrirao, malaksao. Ovako iscrpljen ne mogu stići do BC.  U C1 jedan šerpas kuva čaj za svoju ekipu. Prišao sam, preklinjući tražio vodu. Napunio mi je termos litar. Pio sam i pio dok sve nisam popio. Malo odmorio da krv primi vodu, napuni tkiva. Oporavio sam se i krenuo prema BC po nekada sa nekim, većinom opet sam sa svojim mislima, mirom u duši, mirom Himalaja, mirom sunčanog dana sjaja sunca. Put sam odlično poznavao. Kada sam stigao u BC mrak se primicao. Muvao sam se tam vamo da niko ne primeti da nisam doneo bocu od kiseonika. Skinuo masku, spakovao i vidno vratio. Ali bocu i regulator pritiska nisam imao. Sutradan im nešto nije bilo jasno u brojanju, ali niko me ništa nije pitao. Za ovakve ekspedicije i rizike to je potrošni materijal. Agencije imaju osiguranja, naplate insurance company. Nikakva frka se oko toga nije napravila. Nisam ja to namerno uradio, niti sam bocu poneo kući. Atmosfera je bila super; gotovo svi smo popeli, svi se zdravi vratili, svečana večera, radost, muzika. Svi srećni, mi, šerpasi.

Sutradan pakovanje, porteri dolaze da nose naše stvari. Upozoreni smo da svoje stvari držimo pri sebi, u šatoru, na dohvat ruke. Ako neku stvar ostavimo negde van i odemo a da ne obraćamo pažnju na nju, lokalci mogu naći, uzeti je. Ako nađu stvar i uzmu je, on smatra da je to njegovo, i buni se ako tražiš da ti vrati. Nije mu jasno, zašto si je ostavio ako je to tvoje, Ako ta stvar nije sa tobom znači da ti ne treba i on može da je uzme. Ne kradu. Iz šatora to ništa neće uzeti. Smatraju svojim ako nađu negde nešto na nekom kamenu, uzmu, odlaze i nose.

Sledećeg dana silazimo u Samagoan. Čekamo helihopter. Ne zna se tačno kog dana će doći, ni kada će doće. Nema telefona da jave. Sve je spremno, spakovano. Odjednom u neko doba sleteo je veliki vojni transporter na livadu 200m iznad sela. Uzvici da što pre idemo, ponesemo sve stvari. Helihopter se puni dok se ne napuni i odlazi; ne čeka nikoga. I mi i šerpasi se borimo da utrčimo, i nema ko da ti pomogne, svako gleda sebe. Sve što imam, transportnu vreću, ranac, ručni prtljag, čizme dereze… preko 50kg natovareno na ramena, trčeći nosim uzbrdo da uhvatim helihopter. Duša mi je u nosu, srce da iskoči; još 50m. Gledam kako ubacuju stvari u helihopter na gomilu, uskaču preko velikih horizontalnih zadnjih vrata. Strepim da li će se velika vrata transportera zatvoriti i helihopter odleteti i mene ovde ostaviti. Još 10 metara, skoro da sam stigao. Neko mi je ubacio transportnu vreću unutra. Malaksalih ruku jedva sam se popeo na 1,5 metar visine da bih preskočio i ušao. Unutra je bilo 30-ak ljudi posedalih na gomile torbi i rančeva koji prekrivju pod helihoptera. Sedeli smo pribijeni, šćućureni jedno uz drugo, nagurali se nas 50-ak. Posle 6-7 min helihopter je zatvorio vrata i poleteo. Kroz okrugli prozorić gledao sam šume, brda, klisure, sela na obroncima Manaslua. Za pola sata stigli smo u Pokharu. Toplo, grad rastućeg turizma sa stotinu hotela, stotinu restorana, diskoteke, zabava kao u svetskom letovalištu. Civilizacija.

Nisu svi iz našeg tima uspeli da se ukrcaju. Srećom bio je lep dan pa je helihopter napravio još jednu turu. Ako se vreme pokvari, ostaješ tamo, ma pešice.

Sve na dalje je turizam i povratak kući.

Manaslu sam popeo takođe na svoj rođendan 4. Oktobra 2008 god.